Zahvaljujući zajedničkim projektima, međunarodnim radionicama, izložbama i publikacijama te nastavničkom radu na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, Ivica Mitrović i Oleg Šuran u posljednjih su se nekoliko godina profilirali kao svojevrsni predvodnici istraživačkih i kritičkih praksi u hrvatskom dizajnu. Mitrovićev i Šuranov rad ukazuje nam na koje načine dizajn može biti relevantniji za naše, ali i buduće vrijeme. Najuže područje interesa trenutno im je tzv. spekulativna dizajnerska praksa, koja nam govori o tome koliko nam je nužna fikcija da bismo bolje razumjeli potrebe stvarnog svijeta te da ponovno moramo početi govoriti o budućnosti da bismo razumjeli sadašnjost. 

ORIS: Vaš interes za spekulativnu dizajnersku praksu zapravo počinje još s radionicama onog što se tada zvalo dizajnom interakcija. Duh, a donekle i metodologija tih radionica bila je zapravo slična; studente i polaznike navodilo se da razmišljaju kritički, da iskosa prilaze dizajnerskim i tehnološkim pitanjima i problemima, da se bave problemima njihova okoliša itd. Vidite li i vi to kao kontinuitet ili ipak postoje neke prijelomne razlike?

IVICA MITROVIĆ: Naš put kroz neformalnu edukacijsku platformu na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije, Interakcije, započinje uvođenjem tada nove dizajnerske specijalizacije, dizajna interakcija, koja se pojavljuje 1990-ih godina i vezana je za rapidni razvoj digitalnih tehnologija. Inspiriran je mojim boravkom 2001. godine na tada najpropulzivnijoj ustanovi koja se bavila dizajnom i digitalnim tehnologijama, Interaction Design Institute Ivrea, mjestu s kojeg se pojavio i Arduino, kao prvi digitalni alat za prototipiranje namijenjen dizajnerima i umjetnicima. Druženje s pionirima ove nove dizajnerske prakse, kao što su Bill Gaver ili Gillian Crampton Smith, značajno je utjecalo na edukacijske aktivnosti na Odsjeku. Na tom smo valu i 2004. godine ugostili veliku ljetnu školu europskog projekta Convivio te nakon toga i samostalno pokrenuli seriju međunarodnih radionica u Splitu. Metodologija dizajna interakcija od samog je početka, u kontekstu djelovanja Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija, isprepletena s kritičkim pristupom dizajnu na kojem je Odsjek i osnovan 1997. godine. Suradnja s Ingom Tomić-Koludrović i Mirkom Petrićem, koji dolaze iz društveno-humanističkih znanosti, Tomislavom Lerotićem koji dolazi iz umjetnosti i aktivizma i Darkom Stipaničevim s njegovim kreativnim pogledom na tehnologiju, oblikovala je pristup u kojem se prema tehnologiji prije svega odnosilo na kritičan način, u kojem su pojedinac i društvo bili na prvom mjestu. Takav refleksivan pristup zapravo je bio potpuno na tragu onog što je nekoliko godina ranije postavilo temelje spekulativnoj dizajnerskoj praksi na međunarodnoj razini – engleskom kritičkom dizajnu. Stoga je taj tranzit iz dizajna interakcija prema spekulativnoj dizajnerskoj praksi zapravo i prirodan proces.

OLEG ŠURAN: Sve to vuče jedno drugo. Počelo se s onim što je imalo smisla u to vrijeme, što je bilo novo, pratilo se što drugi rade i o čemu se govori. Tada sam bio student i to je bilo nešto dobro za probati, pa više ne. Ali onda kako studiraš i kako ti rastu znanje i iskustvo, tek počinješ uviđati korisnost takvih pristupa. Inače ti se čini kao neko izvlačenje, kao ne znam ništa pa ću malo izmišljati.